Narodna čitaonica i knjižnica osnovana je davne 1845. godine, na inicijativu novljanskog svećenika Josipa Mažuranića. U tom razdoblju ilirskog pokreta narodne čitaonice imale su prvorazrednu ulogu u borbi protiv germanizacije i mađarizacije, odnosno produbljivanja nacionalne svijesti. Takvu ulogu imala je i Narodna čitaonica i knjižnica. Vrlo brzo je postala kulturno središte čitavog vinodolskog kraja, čijem je djelovanju zamah dao i rad slavnih Novljana-iliraca, braće Antuna, Ivana i Matije Mažuranića. Znamenita kulturna povijest Novog Vinodolskog ogleda se i u činjenici da je u ovom gradu donesen najstariji pravni kodeks, tzv. Vinodolski zakon, a također Novi je bio i značajno središte glagoljaške aktivnosti i pismenosti, stoga i ne čudi da je u takvom ozračju naprednih misli i kulture osnovana jedna od najstarijih čitaonica u Hrvatskoj. U njezinu «Ustavu», zapravo statutu stoje i sljedeći principi, koje moraju prihvatiti njeni članovi: «U ovo društvo pristupiti može svaki, bio on višega ali nižega stališa, bio on prosti ali izobraženi, samo da je drugač dobroga i poštenoga deržanja….Svakog sučlana tako, kano svoju Domovinu iskreno ljubi.» (1)
Ambiciozni društveni i kulturni angažman čitaonice presječen je terorom Bachova apsolutizma. Slom tog istog daje priliku za nastavak njene prethodne zamišljene djelatnosti.
Godine 1864. rad Čitaonice se obnavlja. Nabavljaju se novine i časopisi ( «Obzor», «Narodne novine», «Vienac», «Pučki prijatelj», «Gospodarski list», «Naše blago», «Smilje»…), a nešto kasnije počinje djelovati i knjižnica. U to vrijeme intenzivno se surađuje s ostalim čitaonicama Hrvatskog primorja, sa ponosom se ističe pristupanje u članstvo svakog novog člana, naročito uglednika. Čitaonica kreira mnoge političke i kulturne akcije; borba protiv mađarizacije, podupire se njegovanje narodnih običaja, posebice novljanskog kola i narodnih pjesama, kao i usmeno stvaralaštvo. 28 prosinca 1879. novljanska je Čitaonica postala jednim od utemeljitelja Matice hrvatske u Zagrebu. Godine 1899. prvi je put izabran knjižničar, umirovljeni svećenik Vinko Sokolić, a dvije godine kasnije knjižničar je ravnajući učitelj Makso Potočnjak koji stručno uređuje knjižnicu. Prije prvog svjetskog rata klerikalni krugovi u Novom zahtijevaju da se iz knjižnice uklone antiklerikalni listovi «Novi list» i «Pokret». Jedan dio članova tada napušta Čitaonicu i formira Radničku zadrugu Sv. Nikole. 1919 obje se čitaonice spajaju u jednu. Godine 1937. zbog političke netrpeljivosti, članovi HSS-a osnivaju čitaonicu Seljačke sloge. Zbog sukoba s članovima seljačke sloge Narodna čitaonica prestaje s radom. Tada je u fondu imala 1322 knjige. Konačno 1941. godine gasi se rad Seljačke sloge, a obnavlja rad Narodne čitaonice u zgradi Frankopanskog kaštela u kojem i danas djeluje. Ulaskom talijanske vojnih snaga u Novi i proglašenjem Pavelićeve NDH, onemogućen je rad Narodne čitaonice te ona prestaje s radom 1943. godine. Čitaonica se tada smatrala središtem otpora. Najveći broj knjiga je uništen, a onaj mali dio sačuvanog fonda omogućio je otvaranje Čitaonice odmah po završetku rata. Uz svesrdnu pomoć narodne vlasti i drugih institucija, već 1945. knjižnica je imala 827 knjiga. Već sljedeće godine zapošljava se knjižničar u stalni radni odnos, organiziraju se brojne kulturne aktivnosti, njeguje se pisana riječ i književno stvaralaštvo. Od 1965 godine Narodna čitaonica i knjižnica postaje samostalna s osiguranim izvorima sredstava. Knjižnični fond brojio je 8 858 naslova knjiga i 12 naslova periodike. Otvorena je bila cijeli dan od 8 do 20 sati i imala 504 člana. Pokreće se i izdavačka djelatnost, te Čitaonica postaje bitnom sastavnicom novljanskog kulturnog identiteta što ostaje i do danas. Ona je uz Muzej središnja kulturna institucija grada Novog Vinodolskog. Izdavačka djelatnost je sastavni dio njenih aktivnosti, pa tako Narodna knjižnica redovito izdaje Novljanski zbornik, kao i prozna i pjesnička djela zavičajnih autora. Prisutna je u obilježavanju svih kulturnih i ostalih događanja u životu grada po čemu je prepoznatljiva i izvan svoje sredine.
